Službeni blog Dragana Antulova
Draxblog V
Bloger.hr linkovi
Blog
utorak, prosinac 30, 2008

JEDAN od boljih primjera po čemu se Clintonovo doba razlikuje od Bushovog bi bila usporedba povijesnog filma "Elizabeth" iz 1998. godine sa svojim ovogodišnjim nastavkom "Zlatne godine kraljice Elizabete". Oba filma opisuju život istog lika, dijele veliki dio glumačke ekipe, scenarista i režisera, ali je sasvim jasno da se između njih nalazi nešto više od pukih deset godina – ti su filmovi napravljeni u bitno drukčijim svjetovima.

Kao i original, koji je doživio brojne pohvale, najviše zbog maestralne Cate Blanchett u naslovnoj ulozi, i ovaj se film bavi životom Elizabete I (1533 – 1603), engleske kraljice koju mnogi drže jednim od najvećih i najsposobnijih vladara u povijesti Otoka, odnosno državnicom čiju je vladavinu obilježio nezapamćeni procvat ekonomije i kulture te udaranje temelja budućeg Britanskog imperija. Dok se prvi film bavio Elizabetom kao tinejdžerkom koja nakon niza krvavih intriga dolazi na prijestolje vjerski podijeljene zemlje, drugi film započinje godine 1585. kada je Elizabeta već čvrsto na prijestolju. Dok neudatu i već sredovječnu vladaricu, koja je stekla nadimak Djevičanska kraljica, opsjedaju prosci u obliku europskih prinčeva, njen glavni problem je španjolski Filip II (Molla),  fanatični katolik koji se sprema goleme resurse španjolskog kolonijalnog imperija iskoristiti kako bi pomoću Nepobjedive armade svrgnuo protestantkinju Elizabetu i tako Englesku vratio u okrilje Katoličke crkve. Opasnosti za Elizabetu prijete i iznutra, od strane engleskih katolika koji snuju atentat nakon koje bi prijestolje trebala naslijediti Marija Stuart (Morton), škotska kraljica i katolkinja koju je Elizabeta dala zatočiti. Elizabetu pak od svega daleko više intrigiraju moreplovci i pustolovi poput Waltera Raleigha (Owen), koji je zabavlja pričama o Novom svijetu.

Kada je prije devet godina Kapur snimio "Elizabeth", i kritika i publika je film dočekala povoljno. U liku mlade, karizmatske, slobodoumne i sposobne vladarice se lako moglo vidjeti svojevrsnu žensku varijantu Billa Clintona u 16. stoljeću – odnosno lik s kojim se moglo identificirati, dok su njeni neprijatelji, usprkos eksplicitnog nasilja i krvoprolića u filmu, bili tek aveti prevaziđene prošlosti nalik na bezazlene republikanske senatore koji se pjene zbog nekakve afere Lewinsky. Devet godina kasnije, Elizabeta je mnogim kritičarima, pogotovo onima salonsko-ljevičarske orijentacije, daleko bliža liku i djelu Georgea W. Busha, a Kapurov film ništa do bezočno i "politički nekorektno" slavljenje angloameričkog imperijalizma i rata protiv terorizma, pogotovo zato što Filip sliči na Osamu Bin Ladena. S druge strane, teško da će se veliki dio publike u Hrvatskoj moći identificirati s likom čija crvena kosa ukazuje na "bezbožne" komunističke ideje, predstavlja mrske Engleze, tlačitelje bratskog irskog i škotskog naroda, odnosno neprijatelje Katoličke crkve.

Kritikama i s jedne i s druge strane će pripomoći to da je Kapur napravio daleko lošiji film od onog prije devet godina. Glavni je razlog u scenarističkoj zbrci koju su izazvali pokušaji da se mrtvački ozbiljan prikaz jednog od najdramatičnijih događaja engleske i svjetske povijesti "začini" s jeftinom melodramom, odnosno svojevrsnim ljubavnim trokutom koju čine Elizabeth, Raleigh i dvorska dama Bess Throckmorton (koju tumači Abbie Cornish, jedino ugodno iznenađenje filma). Prikaz špijunsko-političkih spletki, pak, će izazvati zijevanje odnosno "deja vu" efekt, pogotovo s obzirom da su iste daleko bolje obrađene u nizu hvaljenih britanskih mini-serija na temu elizabetanskog doba, kao i da je Kapurov film "uškopljen" PG-13 cenzorskim rejtingom. Najveće razočaranje je veliki pomorski okršaj Engleza i Armade koji usprkos sve sile CGI-efekata izgleda zbrzan, nejasan, uz istovremeno grcanje u patetici i engleskom nacionalizmu koje kao da je zalutalo iz propagandnih filmova snimljenih za vrijeme drugog svjetskog rata. O tome da je ovaj film po dobrim starim holivudskim običajima u svrhu lakše dramatizacije silovao cijeli niz povijesnih činjenica nije ni potrebno govoriti.

Iako je ovo ostvarenje u suštini gledljivo, kraljica Elizabeta i njene zlatne godine su ipak zaslužile daleko bolji film od ovog koji odaje sve nedostatke i ograničenja olovnih vremena u kojima je nastao.

 

uloge: Cate Blanchett, Clive Owen, Abbie Cornish, Geoffrey Rush, Samantha Morton, Jordi Molla

režija: Shekhar Kapur

proizvodnja: Universal/Working Title, Britanija/SAD, 2007.

trajanje: 114 '

OCJENA: 4/10

draganantulov @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, prosinac 5, 2008
Facebook prosvjednici su desničari, pa što? KADA je autor ovih redova prvi put komentirao planove osnivača Facebook grupe "Stegnite i vi remen bando lopovska", ustanovio je kako je riječ o iskusnim "igračima" koji su, učeći na greškama svojih prethodnika, izborom datuma za prosvjed, 5. prosinca, sebi osigurali desni bok. Naime, prosvjed se organizira na Jelačićevom trgu na 90. godišnjicu Prosinačkih žrtava, događaja zbog kojeg nijedan hrvatski desničar ne može spomenuti Vesnu Pusić a da joj usput ne spomene djeda. Tako je malo vjerojatno da bi Sanaderova vlast kao rješenje "facebookerskog" problema mogla koristiti iste one jednostavne recepte kao u slučaju SDP-a – plašeći birače avetima Jugoslavije i komunizma.

> Tko stoji iza prosvjeda?

Na sam dan prosvjeda se, pak, ako je suditi prema naslovnici u "Jutarnjem listu", u tu svrhu koristi drukčiji as iz rukava, zapravo isti onaj koji se u ljeto 2007. godine izvukao kako bi se – koristeći dolazak na sinjsku Alku i par nespretnih Jurčićevih izjava - načeo Milanović. Vjerojatno se rezonira da su "facebookeri" sebi možda previše ojačali desni bok, pa su tako u današnji veliki okršaj ušli s oslabljenim lijevim krilom. Zato ih se udara u najslabiju točku, sugerirajući kako je prosvjed ništa drugo do "mućka" opskurnih desničara, ustašonostalgičara i homofoba s kojima lijeva, liberalna, odnosno "uljuđena građanska i europska Hrvatska" ne bi trebala imati ništa zajedničkog.

Da bi takav napad možda i mogao imati određenog učinka, svjedoče tekstovi ljevičarskog ekološkog aktivista Zorana Oštrića koji je na svom i drugim blogovima upozoravao kako se među organizatorima prosvjeda mogu vidjeti "tendencije nacionalističke populističke desne retorike", odnosno da bi on prije mogao sličiti Miloševićevim mitinzima u Srbiji s kraja 1980-ih nego akcijama građanskog pokreta "Otpor" koji su Miloševića svrgnuli jedno desetljeće kasnije. Oštrić, doduše, priznaje da je grupa organizatora "dovoljno heterogena" te da se među njima "ima i snažno lijevih tendencija", te je najavio kako će prosvjed usprkos svim otkrićima o stranačkoj prošlosti i ideološkoj orijentaciji dijela organizatora ipak podržati.

Za nekoliko sati će se doznati hoće li takav pragmatični stav, nalik na Deng Xiaopingovu "mačku za koju nije važno da li je crna ili bijela, nego lovi miševe", prevladati među "facebookerskim" masama. Alternativna opcija je, dakako, da će sumnje da je prosvjed reklamiran plemenitim pobudama "turbodesničarska patka" poslužiti kao još jedan u nizu izgovora salonskim oporbenjacima da, kao u mnogo slučajeva dosad, ostanu kod kuće. Dodatna utjeha nakon još jednog fijaska Internet-demokracije u Hrvatskoj bit će tvrdnje da je prosvjed možda započeo iz najplemenitijih pobuda, ali da se zbog namjernog ili nehotičnog podgrijavanja "desnog populizma" u uvjetima nezapamćene ekonomske krize mogao izroditi u nešto s nesagledivim i po Hrvatsku kobnim posljedicama.

Ako se Račana moglo rušiti zdesna, može se rušiti i Sanadera

S druge strane, u svemu tome ne treba zaboraviti na jednu "banalnu" sitnicu. Ideološki monopol na prosvjed ne postoji – riječ je o pravu kojeg može upražnjavati desnica isto onako kao i ljevica. Uostalom, nije li Sanader na vlast došao urlajući na Rivi pri čemu koketiranje s desnicom - daleko "tvrđom" i eksplicitnijom od one koja organizira današnji prosvjed – nije predstavljalo nikakav problem, barem kada je o "uljuđenom europskom" medijsko-političkom establishmentu Hrvatske riječ?

Zašto se ista "presumpcija nevinosti" ne bi mogla primijeniti na Facebookere, odnosno zašto je kritika korumpirane i nesposobne vlasti koja dolazi zdesna manje legitimna i manje vrijedna od iste takve kritike koja dolazi slijeva? Suvisli odgovor na to pitanje bi se mogao prenoći jedino ako se za pojmove "lijevo i desno" u Hrvatskoj još uvijek koriste pretpolitički, odnosno ustaško-partizanski kriteriji pri čemu su svi koji se nalaze desno od Sanadera i HDZ pripadaju "mračnim snagama prošlosti".

Ako se, pak, za ocjenjivanje nekoga desničarom ili ljevičarom koriste suvremeni, 20. stoljećem neopterećeni kriteriji, onda bi se došlo do poražavajućeg zaključka da između HDZ i SDP neke velike razlike nema, odnosno da je desnica, bila ona "radikalna" ili "normalna" potpuno marginalizirana, odnosno da se politički život u Hrvatskoj sveo na nekakav amorfni, bezlični i po Hrvatsku u krajnjoj mjeri pogubni "europejski demokršćansko-socijaldemokratski" centar.

U Hrvatskoj, tako, na primjer, nema etabliranog desnog političara koji bi na najnovije Sanaderovo skidanje hlača pred sindikatima reagirao s istim onakvim zgražanjem i snebivanjem kao pravi desničari poput Reagana i Thatcher. To najvjerojatnije neće učiniti ni organizatori Facebook prosvjeda, bez obzira koliko god ih "častili" desničarskim epitetima.

Stoga "ideološki čistunci" među hrvatskim salonskim i drugim ljevičarima nemaju razloga da propuste prosvjed. Uvijek, dakako, postoji mogućnost da se ispostavi kako je Facebook kao rješenje problema zvanog Sanader ipak lijek pogubniji od same bolesti. Međutim, to je rizik koji, prije ili kasnije, svaka demokracija mora prihvatiti.

draganantulov @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 1, 2008
No More Mr. Nice Guy? VLADA Ive Sanadera je Facebook shvatila kao ozbiljnu prijetnju po vlastiti opstanak. Takav zaključak bi se mogao izvući iz dramatičnih događaja u Dubrovniku koji po prvi put nakon dugo vremena redefiniraju granice slobode izražavanja, kao i karakter vlasti u suvremenoj Hrvatskoj.

Dakako, to je samo jedno od tumačenja za privođenje 22-godišnjeg SDP-ovca koji je osnovao Facebook grupu "Kladim se da ću naći 5000 facebookera koji ne vole Sanadera!". Dežurni optimisti će sve to nastojati objasniti kao nesporazum, odnosno pokušaj lokalnih pravovjernika da na malo nespretan način iskažu vjernost svom stranačkom vođi. Po takvom scenariju, Nikša Klečak nakon puštanja iz policijske postaje neće imati nikakvih problema, a vodeći HDZ-ovi političari, a možda čak i sam premijer, na sav glas će braniti slobodu govora i okupljanja.

Presedan za tako nešto, uostalom, predstavlja slučaj predstave Euripidovih "Bakhi" na Splitskom ljetu kada je premijer osobnom intervencijom omogućio avangardnim kazalištarcima da ga na improviziranoj pozornici posutoj smrdljivom govedinom dovode u vezu s izdajom i ženskim spolnim organima. Iz cijele priče je Sanader izašao kao najveći pobjednik – ne samo što je potvrđena njegova reputacija prosvijećenog europskog liberala, nego je sebe prikazao kao snažnog državnika kojega takve sitne provokacije ne mogu izbaciti iz takta.

Međutim, taj skandalčić se zbio u ljeto kada nije bilo nikakve globalne ekonomske krize niti se činilo da će politički prosinac biti "vruć". Tada se nije moglo zamisliti da će najutjecajnije ličnosti Hrvatske padati kao žrtve atentata na hrvatskim ulicama, da će zbog Obame politička parola "promjena" odjednom postati "in" kod svih snobova, a još manje da će mudri državnik Sanader zbog "krađe Božića" postati predmet ruganja u svjetskim medijima.

Stoga se vjerojatnim može činiti i pesimistički scenarij prema kojem je Sanader došao do zaključka kako je voda došla do grla. Facebook grupe u kojima se poziva na smjenu HDZ-ove vlasti možda na prvi pogled izgledaju bezazleno, ali njihovi organizacijski i kreativni potencijali su daleko iznad onih koji posjeduje etablirana oporba. Preko njih bi se sve dublje nezadovoljstvo stezanjem remena i neispunjenim obećanjima moglo kanalizirati na način kojeg do sljedećih izbora više ne bi mogao ignorirati čak ni SDP.

HDZ u nastojanju da ostane na vlasti bi se morao početi služiti i nekim metodama koje iskaču iz vremensko-prostornih koordinata Hrvatske 2000-ih, a da o Europskoj Uniji i nekom "prosvijećenom Zapadu" i ne govorimo. Pokretanje spektakularne policijske akcije i naknadni "spin" u obliku proglašavanja 22-godišnjeg mladića pedofilom se mogu shvatiti kao svojevrsno upozorenje svoj "nestašnoj djeci" da se ne igraju preko Facebooka, odnosno da ih "Veliki brat" promatra te da će, ako ne "budu dobri" dobiti "po guzi" na način koji su to u neka olovna vremena dobivali njihovi djedovi i pradjedovi.

Rasplet ovog slučaja bi tako mogao biti jedan od odgovora na pitanje predstavljaju li demokracija i europski standardi u Hrvatskoj krhke biljke koje je u stanju srušiti svaki malo jači globalni povjetarac. Također će dobiti odgovor na pitanje je li "nice guy" Sanader proizvod vlastitih ideoloških uvjerenja ili određenih globalnih ekonomsko-političkih okolnosti koje se u današnjem svijetu mijenjaju brže nego što bi mnogi u Hrvatskoj voljeli.

draganantulov @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 18, 2008
Dolaze prosinačke žrtve ŽIVIMO u vremenima koje Kinezi u svojim kletvama imaju običaj zvati "zanimljivima". Amerikanci su tako u Bijelu kuću uputili prvog crnoputog predsjednika, a istovremeno su u mjesec dana za spašavanje svojih banaka od kolapsa potrošili više nego u četiri godine ratujući protiv Trećeg Reicha i Japanskog Carstva. Svjetskim morima počinje cvjetati piratstvo kao u zlatnim vremenima kapetana Crnobradog, a članica NATO-a suočena s glađu Rusima nudi zrakoplovnu bazu na sjeveru Atlantika.

Takve "zanimljivosti" nisu zaobišle ni Hrvatsku u kojoj su pripadnici establishmenta počeli padati kao žrtve atentata, a vlada koja se donedavno dičila neoliberalnim ekonomskim uspjesima sada počinje u govoru s javnošću koristiti rječnik Milke Planinc s početka 1980-ih. U takvoj situaciji se mnoge stvari više ne smiju uzimati zdravo za gotovo, odnosno ne smiju se nerealnima smatrati scenariji koji su donedavno bili u domeni znanstvene fantastike.

Jedan od takvih scenarija je i onaj u kome bi hrvatskom premijeru, nedugo nakon što mu se tepalo kao hrvatskom Putinu koji je sebi i svojoj stranci osigurao stabilnu vlast za nekoliko desetljeća, možda u vrlo kratkom vremenu glave dođe ni manje ni više nego Facebook.

Došlo je toga da se reagira i na Facebook grupe

Takav bi se dojam mogao dobiti ako se pogleda "Stegnite i vi remen bando LOPOVSKA – ORGANIZIRAJMO VELIKI PROSVJED!", grupa na Facebooku koja je u 24 sata od osnivanja dobila 20.000 članova, te tako postala jedan od najbrže stvorenih senzacija hrvatskog Interneta. O kakvom je fenomenu riječ ne svjedoči samo velika kreativna energija njenih članova (koja se da vidjeti iz gornje ilustracije), nego i to da je hrvatska Vlada prvi put u povijesti na pojavu Facebook grupe morala reagirati službenim priopćenjem.

Da je riječ o situaciji koja je sve nego normalna za hrvatske vlastodršce svjedoči i sve veća nesigurnost kako samog premijera, tako i još primjetnija skakanja sebi u usta od strane njegovog partnera na Pantovčaku. Predsjednik koji je ne tako davno spominjao obračun "nas i njih" sada otklanja potrebu za hrvatskim Obamom i nekakvim promjenama, jer je u Hrvatskoj sve u redu. Nervozni Sanader, pak, zbog jedne izjave javno bičuje glavnog policajca Fabera čije je imenovanje nastojao predstaviti kao vrhunski državnički potez.

S druge strane, ako je suditi po dosadašnjim iskustvima s raznoraznim "grasroots" inicijativama u Hrvatskom, potekle one s "cool" Internet stranica ili ne, Sanader i društvo se ne bi imali čega plašiti. Tako je usprkos svih anketa i priča o podršci javnosti inicijativa za referendum o NATO-u doživjela fijasko, a i prosvjedi povodom ubojstva Ivane Hodak su, zapravo, pokazali svu bijedu hrvatskog "civilnog društva".

Budućnost u prošlosti

Organizatori prosvjeda protiv "bande lopovske", međutim, izgleda da su naučili neke lekcije. To se prije svega odnosi na izbor datuma kada bi se taj spektakl trebao održati. 5. prosinca 2008. će se, naime, obilježiti 90. obljetnica znamenitog incidenta na Jelačićevom trgu kada su hrvatski domobrani netom nakon ujedinjenja Države SHS sa Kraljevinom Srbijom pokušali izboriti samostalnu hrvatsku (a po nekim apokrifnim izvorima i sovjetsku) republiku. Pokušaj su u krvi ugušili Narodnom vijeću vjerni mornari nakon čega je izraz Prosinačke žrtve ušao u povijest, te tako hrvatski desničari danas više ne mogu spomenuti Vesnu Pusić a da ne spomenu njenog djeda i njegov doprinos tim krvavim događajima.

Izborom ovog datuma su organizatori prosvjeda pokazali dosta političke spretnosti, jer se njihov prosvjed može nadovezati na onaj od prije 90 godina, te su tako osigurali svoj desni bok od napada za nedovoljno "državotvornosti". Naravno, to samo po sebi nije dovoljno – u dva tjedna do "dana D" se mnogo toga mora uraditi, a još više može uprskati. Tu, dakako, postoji mogućnost – kako vrijeme protječe a razmjeri ekonomske krize postaju sve jasniji – da posljedice tog događaja budu daleko veće nego što ih i sami organizatori žele.

S druge strane, čak i da se ti negativnih scenariji ne ostvare, pa čak i ako se za prosvjed ispostavi da je još jedna bura u čaši vode, novih prosinačkih žrtava u Hrvatskoj će ipak biti. Narod koji je godinama prema vlasti išao linijom manjeg otpora će pred Božić shvatiti da su računi na kraju došli na naplatu, te da će mnogo toga što se uzimalo zdravo za gotovo morati žrtvovati.

draganantulov @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 13, 2008
JOŠ UVIJEK je nezahvalno prognozirati kakve će dugoročne učinke izbor Baracka Obame imati na svijet, ali su neki kratkoročni učinci već vidljivi. Najjasniji je instant-rehabilitacija SAD u očima globalne javnosti. Supersila koja je donedavno bila pohlepno, agresivno i krvoločno "carstvo zla" odnosno Četvrti Reich je sada odjednom svjetlo u tami, oličenje najčišćih ideala demokracije i isti onakav moralni autoritet kakvim se predstavljalo u klintonovskim 1990-im.

Bush još nije počeo ni pakirati kufere za svoj ranč u Crawfordu, a u Hrvatskoj se taj fenomen već počeo manifestirati, ponekad na zabavan, ali nekada i na zabrinjavajući način. SAD su tako odjednom postale rješenje svih svjetskih, pa i hrvatskih problema, odnosno uzor koji se mora kopirati po svaku cijenu.

Najvidljiviji izraz podgrijane amerikanofilije jest nastojanje hrvatskih medija, ali i uz njih povezanog političkog establishmenta, da i sami sudjeluju u globalnom procesu "obamamanije" propovijedanjem izbora ne-Hrvata na mjesto sljedećeg hrvatskog predsjednika. Time bi Hrvatska, kako tvrde hrvatski obamamanijaci, pokazala da je "u trendu", odnosno da je "postala zrelo demokratsko društvo" i "prevladalo predrasude".

Dakako, od svega toga neće biti ništa. Ne samo što pitanje međurasnih i međuetničkih odnosa u Hrvatskoj ima sasvim drukčije dimenzije nego u SAD, nego su i političke okolnosti sasvim drukčije. Ako bi "obamamanija" trebala imati učinke u dolasku hrvatskog Obame na Pantovčak, to je moguće zamisliti jedino sada, dok su dojmovi prekooceanskog potresa još svježi. Dakle, trenutnom predsjedniku Mesiću bi se moralo nešto hitno dogoditi te tako omogućiti da Hamdija Seferović uđe u izvanrednu predsjedničku utrku kao favorit. Godinu dana kasnije, kada Mesiću bude istjecao njegov redovni mandat, već će biti kasno i izbori će biti nezanimljivi sudar bezličnog hadezeovskog favorita s jednako bezličnim esdepeovskim autsajderom.

U međuvremenu će se verbalna neoamerikanizacija hrvatske politike odražavati u parolama i frazama koje odražavaju neznanje ili loše predodžbe hrvatskog establishmenta o stvarima koje navode kao uzor.

Lijep primjer za to pruža novi policijski ured čiji je zadatak suzbijanje organiziranog kriminala i korupcije. Mediji skloni od krvave zagrebačke jeseni praviti veliku povijesnu prekretnicu su taj ured prozvali "hrvatskim FBI-jem". Oni koji malo bolje poznaju povijest američke institucije koja bi tom uredu trebala biti uzor bi se samo mogli dobro nasmijati.

Zanemarimo na početku apokrifne priče koje su posljednjih desetljeća "gurali" američki lijevo-liberalni mediji, pa ćemo tako biti pošteđeni vizija Karamarka i Fabera kako troše novac poreznih obveznika u kladionicama ili odjeveni u ženske haljine orgijaju s kršnim mladićima koje im je namjestila mafija. S druge strane, ako bi novi policijski ured trebao uistinu biti dostojan svog američkog "imenjaka", njegovi čelnici bi, između ostalog, trebali desetljećima negirati da nekakav organizirani kriminal u Hrvatskoj uopće postoji. Također bi trebali dozvoliti da desetine nedužne dječice žive izgore pred TV-kamerama u traljavoj policijskoj akciji i – last but not least –kruna karijere bi im trebao biti teroristički napad nakon kojeg bi Hrvatska bila na koljenima, a njen sigurnosni aparat izvrgnut ruglu.

Među najnovije hrvatske žabe koje su podigle nogu vidjevši kako se potkiva američki konj spadaju i oni "genijalci" koji su došli na ideju da novi ekonomski program Ive Sanadera, temeljen na zamrzavanju plaća u sljedećoj godini, nazovu "hrvatskim New Dealom".

Riječ je o zgodnoj paroli koja, dakako, nema veze s onime što je Roosevelt poduzimao 1930-ih nastojeći zaustaviti dotle nezapamćenu ekonomsku krizu, čak i po cijenu radikalnih promjena društveno-ekonomskog poretka u smjeru nečega nalik na socijalizam. Takve radikalne zaokrete je, pak, teško očekivati od političara koji je samo prije godinu dana trijumfirao na biralištu kao zagovornik neoliberalne ekonomske politike, a čak i nekakav šićušni porez na kapitalnu dobit opisivao kao povratak komunističkih aveti prošlosti. S obzirom na to koliko je dugo bio na vlasti, u hrvatskom remakeu New Deala bi Sanader prije trebao igrati ulogu Herberta Hoovera nego Roosevelta.

A, dakako, tu je i za zagovornike hrvatskog New Deala nezgodna činjenica da je Velika depresija trajala i trajala godinama usprkos svih radikalnih Rooseveltovih mjera. Još je nezgodnija činjenica da se završetak Velike depresije vezuje manje uz ekonomsku politiku američke vlade, a više uz sitnu vanjskopolitičku neugodnost zvanu Drugi svjetski rat. Zbog toga, a i nekih drugih detalja, možemo biti zahvalni zbog toga što Hrvatska ne može, čak ni kada bi htjela, u svemu pratiti svoj uzor s onu stranu Velike bare.

draganantulov @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 11, 2008
Nuklearke ponovno u nemilosti MALO što danas neku naciju – bila ona velika ili mala – može tako efikasno podsjetiti na njen pravi položaj u svijetu kao što je to pitanje energije. Države se mogu hvaliti time da su regionalne sile a njeni čelnici titulama moralnih autoriteta i uzornih državnika, ali sve je to isprazna priča ukoliko se tvornice nemaju čime pokretati, automobili voziti, a ponosni građani nemaju čime grijati zimi i hladiti ljeti.

Globalna "obamamanija" je tako ovih dana vrlo dobro došla Sanaderu i njegovom medijskom establishmentu, s obzirom da će se pod njom "potopiti" svaki spomen na javnu raspravu o energetskoj strategiji Hrvatske za sljedeće desetljeće. Ta rasprava će možda nominalno biti "javna", ali teško da će biti popularna, jer hrvatska javnost ne voli još jedno podsjećanje na bolnu spoznaju kako živi u malenoj, siromašnoj i – ako se stvari gledaju iz neke šire perspektive – beznačajnoj zemlji.

Ma koliko nas politička klasa uvjeravala u svoju važnost i povijesnu misiju, kada je u pitanju energetska budućnost Hrvatske, ona je jednako tako ovisna o vanjskim hirovima kao i obični građani. Tako će i odluke koje će u mnogo čemu određivati sudbinu Hrvatske biti donošene na temelju pretpostavki koje su, na primjer, danas bitno različite od onih prije samo nekoliko mjeseci.

Za primjer se može uzeti jučerašnja HRT-ova emisija Otvoreno u kojoj se raspravljalo o tome na koji će način Hrvatska zadovoljiti svoje energetske potrebe. Odgovori na ta pitanja su zvučali bitno drukčije nego početkom godine, a nije teško ni zaključiti zašto je tako. Globalne ekonomske, a zajedno s njima i političke, okolnosti, su izmijenile prioritete hrvatskih vlastodržaca.

Prijedlozi ekonomske strategije se danas svode na tri fino upakirana scenarija – "bijeli" koji predviđa izgradnju nove nuklearke i nove termoelektrane na plin; "zeleni" koji predviđa novu nuklearku i termoelektranu na ugljen te "plavi" koji predviđa termoelektranu na plin i ugljen. Rečeno nam je da "struka" kao s najoptimalniji preferira "bijeli" scenarij, odnosno izgradnju nuklearke i termoelektrane na plin. Nasuprot toga, premijer Sanader je rekao kako HDZ isključuje mogućnost izgradnje nuklearke, što znači da će javna rasprava biti gubljenje vrijeme, s obzirom da je na volju vladajućih "plavi" scenarij jedini moguć.

Preferencije za "plavi", odnosno nenuklearni, scenarij se daju lako objasniti. Više od dva desetljeća se riječ "nuklearna elektrana" ne može spomenuti a da se ne spomene riječ Černobil, i javnost u pravilu reagira sa skepsom, a nekad i s panikom, na pomisao na izgradnju novih nuklearnih elektrana u Hrvatskoj. Dodatni - a sa stajališta Sanadera i glavni – razlog za odbacivanje nuklearki je činjenica da bi se suprotna odluka morala donijeti nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora. Biračko tijelo, koje je na lokalnoj razini daleko nepredvidljivije nego na nacionalnoj, ne bi dobro reagiralo da povratak nuklearne babaroge u Hrvatsku, pogotovo ako se to dogodi u njihovoj općini ili županiji.

S druge strane, "nuklearci" u Hrvatskoj i nisu vodile unaprijed izgubljenu bitku. Na njihovoj strani su bili daleko racionalniji argumente od histeričnih medijskih napisa o rađanju djece sa šest glava. Nuklearne elektrane su pouzdanije i manje zagađuju okoliš od termoelektrana, te –što je u cijeloj priči najvažnije – državu čine manje ovisnom od nafti i plinu čija cijena može narasti do nebeskih visina te tako ponosne zapadne državnike tjerati da plešu po notama Chaveza, Ahmadinedžada i Putina.

Međutim, cijene nafte su se odjednom stropoštale te je tako nuklearna energija ponovno postala babarogom. Potpredsjednik vlade Damir Polančec, koji je dozvoljavao mogućnost izgradnje nuklearki, sinoć se nije pojavio u Otvorenom, a nitko od sudionika koji se jesu pojavili, uključujući SDP-ovog zastupnika Ljubu Jurčića, nije se usudio nuklearkama nedvosmisleno dati "zeleno svjetlo".

Razlog za ponovni pad nuklearki u nemilost nije samo u padu cijena nafte, nego u globalnim ekonomskim trendovima koji ukazuju na mogućnost višegodišnje recesije, a sve izglednije i krize koja se može mjeriti s Velikom depresijom. To sa sobom povlači sve manje proizvodnje u svijetu, dakle sve manje potrebe za energijom. Zašto onda uopće graditi nove elektrane, a pogotovo nuklearke čija je izgradnja najdugotrajnija, najskuplja i dnevnopolitički najriskantnija?

S druge strane, ako gradnja nuklearki u današnjim uvjetima nema smisla, može se doći do zaključka kako ima još manje smisla donositi nekakve dugoročne strategije razvoja kada je glavni kriterij političkih odluka pobjeda na izborima za četiri godine. Sanaderova vlada može usvojiti svoj "plavi scenarij", pa se za samo nekoliko mjeseci ili godina suočiti s potpuno drukčijim globalnim okolnostima. Sadašnji "ziheraški" stav bi tada vrlo lako u Hrvatskoj mogao vratiti redukcije struje i način života za kojeg se mislilo da pripada prošlom stoljeću.

draganantulov @ 14:32 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 6, 2008
Mi smo Obamini, Obama je naš! KADA su hrvatski mediji pratili put Baracka Obame do Bijele kuće, jedan zanimljiv detalj je mogao pasti u oči. U par navrata se dogodilo da su budućeg američkog predsjednika neke ugledne medijske kuće u svojim izvještajima i komentarima proglasile katolikom. Takvo "prekrštavanje" je bilo prilično zanimljivo u kontekstu problema kojemu je Obami tijekom kampanje predstavljalo članstvo u protestantskoj Ujedinjenoj crkvi Krista.

Takvi se gafovi mogu objasniti kao posljedica danas tako česte površnosti u pristupu stvarnosti kod svih, pa i naših medija. Ali mogu se i objasniti i kao svojevrsna "freudovska omaška". U nedostatku informacija, odnosno nebrizi za "fine detalje", podsvijest novinara i urednika je dozvolila da se svijet prikaže ne onakvim kakvim jest, nego onakvim kakav bi po njihovom mišljenju trebao biti.

A u slučaju Obame takav savršeni svijet je bio svijet u kojem je 44. predsjednik SAD katolik, odnosno da dijeli svoju vjeroisposvjest s većinom građana Hrvatske. Ili, jednostavnije, Obama je "naš".

Nema sumnje da Hrvaska i njeni mediji nisu izuzetak nego pravilo kada su u pitanju slični gafovi ili selektivno korištenje detalja iz Obamine biografije. Lako je zamisliti da se u našem susjedstvu budući vođa "slobodnog svijeta" spominje kao imenjak Zmaja od Bosne ili, u nedostatku bilo čega drugog, inzistira na tome da je otac njegovog glavnog političkog mentora bio pripadnik paravojne formacije s bojnim pokličem "Za kralja i otadžbinu".

Takav se fenomen može vrlo jednostavno objasniti. Obama je sve do 2004. godine bio potpuna nepoznanica, anonimni lokalni političar čijeg se imena nisu mogli sjetiti ni najokorjeliji "politički junkieji" u SAD. A i za vrijeme predsjedničke utrke, sve do njenog kraja, svatko je daleko lakše mogao zamisliti njegov karizmatski lik i elokventno izrečene parole o "nadi" i "promjeni", ali daleko teže nekakve konkretne političke programe ili naznake budućih poteza. Na takvu tabulu rasu svatko je mogao projicirati ono što želi, i to objašnjava zašto je u svoje glasačko tijelo mogao dovesti demografske skupine s često potpuno proturječnim društvenim i drugim interesima.

Kada se sve to prenese na međunarodnu razinu, gdje je publika neopterećena ezoteričnim naglascima američke unutarnje politike, takav je učinak još jači. Otkako je Amerika postala svjetska supersila, nijedna ličnost nije došla na njeno čelo, a da se o njoj tako malo zna. A, s druge strane, nijedan američki predsjednik nije uživao takvu popularnost kakvu uživa Obama.

Optimistički stavovi o početku "novog doba" svjetskog mira i blagostanja s Obamom u Bijeloj kući se temelje na pretpostavci da će njegova globalna popularnost biti pretočena u globalni autoritet o kojem, na primjer, sada već zaboravljeni Bill Clinton nije mogao ni sanjati. S Obamom na čelu Amerike današnji "problematični momci" poput Chaveza i Ahmadinedžada više neće moći plašiti malu djecu niti će njihova vlast imati trunčicu legitimiteta. Obama se čini sposobnijim od Busha pomiriti Izrael i Palestince, zaustaviti globalno zatopljenje kao i zaustaviti tinjajuće ratne plamenove širom svijeta. Njegova čarobna riječ bi trebala postići sve ono što Bushovi tenkovi i "predatori" nisu mogli.

Vizija svijeta kao jedne velike sretne obitelji pod Obaminim vodstvom, s jedne strane, u sebi krije mnoge opasnosti. Jedna od njih je i ta da velika očekivanja, kada se suoče sa stvarnošću, obično dovedu do još većeg razočaranja. A čak i ako se za Obamu ispostavi da je u stanju biti mesijanska figura kakvom ga predstavljaju, ostaje neugodna spoznaja da bi 2017. godine morao napustiti Bijelu kuću. A što se tada može dogoditi svjedoči ono što se dogodilo kada je ovdašnje "narode i narodnosti" napustio njihov "najdraži sin".

draganantulov @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, studeni 5, 2008
Nastavlja se u Chicagu SAMO još nekoliko sati prije nego što bi u Chicagu trebala započeti možda najveće izborno slavlje u povijesti čovječanstva, teško se oteti dojmu kako štićenica muze Klio ima smisla za ironiju. Naime, veliku zabavu koju će Vjetroviti grad prirediti u znak izbornog trijumfa svog najdražeg sina se vrlo lako može dovesti u kontekst stiha "Počelo je u Chicagu…"

Te su četiri riječi, naime, bile dio pjesme kojom se u jugoslavenska komunistička vremena slavio Prvi svibanj, međunarodni praznik rada, odnosno početak velikog povijesnog procesa koji bi trebao dovesti do sloma kapitalizma i trijumfa socijalizma. Praznik se obilježavao u znak sjećanja na prosvjede američkih sindikata u Chicagu 1. svibnja 1886. godine kojima se tražilo osmosatno radno vrijeme. Prosvjedi su tri dana kasnije završili krvavim oružanim sukobom anarhista i policije, nakon kojeg su organizatori uhićeni, osuđeni za ubojstvo i pogubljeni, postavši mučenicima radničkog pokreta.

1. svibanj je kasnije Druga internacionala izabrala kao međunarodni praznik rada, Međutim, ono što je počelo u Chicagu nikada nije zaživjelo u tom gradu, pa ni u SAD. Socijalizam je, umjesto da prema očekivanjima marksista 19. stoljeća trijumfira u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, postao ružna riječ. Tradiciju 1. svibnja – koju su očuvali čak i notorni desničari kao Hitler i Mussolini – ubrzo su odbacili i sami američki sindikati.

Danas, više od 120 godina kasnije, cinici bi rekli da su stvari, iako s velikim zakašnjenjem, ipak sjele na svoje mjesto. SAD će za svog predsjednika izabrati političara koji pripada nepatvorenoj i "neumekšanoj" ljevici, najavljuje epohalne promjene i propovijeda program "preraspodjele bogatstva" koji se ne može nazvati drukčije nego socijalizam.

Doduše, malo je vjerojatno da će Obama u bliskoj budućnosti paradirati na televizijskim ekranima odjeven u crvenu košulju i crnu beretku, provoditi prisilnu kolektivizaciju farmi na Srednjem zapadu i osnivati logore na Aljasci za preodgoj  "reakcionarnih elemenata". S druge strane, SAD će od sutra biti bliže takvoj opciji događaja nego ikada u svojoj povijesti. I, da ironija bude veća, zemlja koja se smatrala oličenjem "čistog", nepatvorenog kapitalizma imati najljevičarskiju vladu od svih vodećih sila industrijskog Zapada. 

Ne samo što će u Bijeloj kući sjediti Obama, nego će u Kongresu – pogotovo ako uspije demokratski plan o osvajanju kvalificirane većine u Senatu – dominirati stranka kojom već duže vrijeme dominira ideološki "nabrijana" ljevica sa Zapadne i Istočne obale, intelektualci i bivši šezdesetosmaši koji se spremaju skupo naplatiti sve frustracije taložene u posljednjih četrdeset godina. Među izvore frustracije spada i "kompromiserski", "oportunistički" Bill Clinton, koji zapravo nikada i nije trebao postati predsjednik i čijih osam godina mnogi od "pravovjernih" ljevičarskih demokrata vide kao osam godina propuštenih prilika. Stoga ni ne iznenađuje previše što su manje od godinu dana naizgled svemoćnoj političkoj dinastiji okrenuta leđa kao reliktu prošlosti.

U takvom stanju stvari nije teško zamisliti da će u usporedbi s Obaminom Amerikom i "meka" i "nježna" demokršćansko-socijaldemokratska Europa izgledati kao anakronističko leglo desnice, a o "tvrdoj" Rusiji i neokapitalističkoj Kini je izlišno govoriti.  ako će se na određen način ostvariti Marxove prognoze o tome da će upravo najrazvijenije kapitalističke države biti one gdje će trijumfirati socijalizam. A sve to se događa niti dva desetljeća od pada berlinskog zida i globalno prihvaćene dijagnoze o trijumfu liberalne demokracije i "kraju povijesti".

Naravno, treba uzeti u obzir da će i Obama, kao i mnogi drugi koji su se našli u njegovom položaju, morati shvatiti da mnoge stvari izgledaju daleko lakše kada netko nije na vlasti, odnosno da će njegova mesijanska retorika biti u velikom raskoraku sa stvarnim potezima. I on će, kao i mnogi njegovi prethodnici, biti sputan objektivnim okolnostima – ekonomskom krizom, raspadom današnjeg međunarodnog poretka, parametrima američke vanjske politike koji ostaju konstanta bez obzira na ideološke oscilacije na unutarnjem planu. Ako nekakvih epohalnih promjena pod Obamom i bude, one se neće osjetiti van američkih granica.

U međuvremenu je nemoguće ne baciti pogled na isto tako ideološki "nabrijane" američke republikance koji su desetljećima svakog demokrata koji bi udahnuo zrak lijevom nosnicom častili epitetima komunista i socijalista. To je naravno uključivalo i njihov omiljeni objekt mržnje – Billa i Hillary Clinton. Mnogi od njih sada podsjećaju na njemačke komuniste koji su weimarske demokratske vlade nazivali fašističkima da bi nakon 1933. godine izgledali kao dječak koji je vikao "evo vuka". Hillary Clinton je u njihovim očima od oličenja zla odjednom postala mučenica kojoj su na prijevaru oteli Bijelu kuću.

Iz načina na koji će republikanci gledaju Obaminu pobjedu i odjednom žale za Clintonovom ženom-zmajem svijet mora izvući pouku. Promjena, ma koliko izgledala epohalna, ne mora sama po sebi biti dobra, niti se njene prave posljedice ne mogu spoznati prije nego što prođe određeno vrijeme. Euforija s kojom svijet čeka Obamin izborni trijumf opravdanje će dobiti tek 2012. godine. Možda. A možda se za četiri godine bude i žalilo za Bushom i pjevalo "Zašto u Chicagu nije završilo".

draganantulov @ 00:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 30, 2008
MALO je filmova koji se mogu pohvaliti da su napravljeni u pravo vrijeme kao što je to slučaj sa "Smrtonosnom utrkom", futurističkom akcijadom Paula W. S. Andersona. Kada su započinjali snimanje prije nekoliko mjeseci, njegovi tvorci nisu ni mogli sanjati da će vizija Amerike u 2012. godini već u vrijeme premijere biti nevjerojatno aktualna gledateljima. Prolog filma, naime, opisuje najveću svjetsku supersilu pod udarom dotada nezapamćene ekonomske krize zbog koje caruju nezaposlenost, siromaštvo i sveopće beznađe, a država je zbog ispražnjenih trezora i potrošenih kredita prisiljena na nekonvencionalne metode borbe protiv kriminala.

Među žrtvama krize je i Jensen Ames (Statham), bivši profesionalni vozač NASCAR-ovih utrka prisiljen svoju obitelj uzdržavati crkavicom koju zarađuje kao radnik u čeličani. Kada se čeličana zatvori, to nije najgore što će mu se dogoditi – netko mu ubije suprugu i namjesti kao krivca za zločin. Ames je osuđen na doživotni zatvor, a kaznu će izdržavati u kaznionici koju vodi privatna korporacija. Beskrupuloznoj direktorici Hennessey (Allen) glavni izvor prihoda je Smrtonosna utrka – natjecanje u automobilskoj vožnji između zatvorenika gdje je dozvoljeno ubijati suparnike, a čije gledanje preko Interneta se masno naplaćuje. Najpopularniji natjecatelj po imenu Frankenstein je stradao u posljednjoj utrci, te je Amesu ponuđeno da preuzme njegov identitet i pokuša pobijediti u natjecanju poput opakih tipova kao što je Machinegun Joe (Tyrese Gibson). Ames nevoljko pristaje jer mu je u slučaju pobjede obećana sloboda. Međutim, kada mu udijele bivšu Frankensteinovu navigatoricu Case (Martinez) koja je bila s njim za vrijeme posljednje utrke, Ames počinje sumnjati u to misli li Hennessey uistinu ispuniti svoj dio pogodbe.

Može se pretpostaviti kako je scenarist i režiser Anderson, koji je ovaj film pokušavao snimiti punih šest godina, bio najviše privučen idejom o auto-utrci gdje se koriste vozila opremljena s mitraljezima i raketnim bacačima. Ta ideja, kao i mnoge druge u Hollywoodu, izgleda sjajno na papiru, ali ne toliko dobro u Andersonovoj izvedbi. Umjesto spektakularnih uzbudljivih adrenalinskih utrki gledatelji dobijaju prilično banalne, traljavo režirane scene s ishodom koji je prilično predvidljiv, čim se shvati da Andersonov scenarij ne odstupa od nijednog holivudskog klišeja o dobrim i lošim momcima, odnosno obaveznom sentimentalnom hepi endu i iskupljenju loših momaka koji možda i nisu tako loši.

"Smrtonosna utrka", koja bi sama po sebi trebala izgledati kao još jedna propuštena holivudska prilika, ima i dodatni problem u tome što je još jedan holivudski remake. Daleke 1976. godine je legendarni producent B-filmova Roger Corman dao ekranizirati "The Racer", morbidnu SF-priču o futurističkom natjecanju u gaženju pješaka automobilom (na ovim prostorima objavljenoj u "Politikinom zabavniku"). Rezultat je bila "Death Race 2000", ostvarenje  Paula Bartela koje danas uživa kult-status kao jedan od rijetkih filmova gdje je Sylvester Stallone glumio negativca, ali i kao neuobičajeno efektna kombinacija distopijske vizije budućnosti, satire na suvremeni svijet i crnog humora.

Kao što je to deprimirajuće čest slučaj u suvremenom Hollywoodu, usporedba originala i remakea će dati jasnu prevagu starijem filmu, a noviji učiniti još gorim. Andersonov scenarij ne koristi ništa od satiričkog potencijala originala, u filmu gotovo da nema humora, a jednodimenzionalne likove tumače nimalo raspoloženi ni nadahnuti glumci, uključujući neka ugledna imena kao što je Ian McShane u ulozi Amesovog zatvorskog mentora. Zapravo, najupečatljiviji lik je onaj koji tumači Joan Allen, iako on ima najmanje emocija – ugledna glumica se gotovo i nije trebala truditi da bi od njega napravila parodiju hladne, beskrupulozne kuje.

Sa "Smrtonosnom utrkom" se tako ponavlja ista žalosna priča kao i s "Rollerballom", još jednim SF-klasikom 1970-ih čiji je remake završio kao potpuno razočaranje. Andreson, za razliku od McTiernana, nema izgovor u tome da u vedre post-klintonovske godine nije mogao prenijeti mračnu, pesimističnu atmosferu "olovnih godina". Bartelov original, gdje je glavni negativac modeliran po predsjedniku Nixonu, snimljen je u vrijeme kada su se SAD još oporavljale od poraza u Vijetnamu, Watergatea i krize izazvane naftnim šokom. Andersonov remake je napravljen u nova "olovna vremena". Na žalost, to što se neki film snimi u pravo vrijeme ne znači ništa ako ga snimi pogrešan čovjek.

uloge: Jason Statham, Joan Allen, Tyrese Gibson, Ian McShane, Natalie Martinez
režija: Paul W.S. Anderson
proizvodnja: Universal, SAD, 2008.
trajanje: 105 '

OCJENA: 2/10

draganantulov @ 16:31 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 22, 2008
Veliki njemački vojskovođa Moltke je rekao kako ni najbriljantnije smišljeni planovi nikada ne prežive prvi dodir sa realizacijom. Tu je izreku teško zaboraviti svakome tko prati suvremeni Hollywood, s obzirom na cijeli niz filmova koji na papiru (i u foršpanima) izgledaju kao vrhunska ideja, ali ne i kada se pogledaju kao gotovi proizvodi. Posljednji takav primjer je "Tropska grmljavina", film koji je trebao biti urnebesna holivudska samoparodija u kojoj se na dosad najiskreniji način ismijavaju ekscesi američke tvornice snova.

Radnja filma je smještena u Jugoistočnu Aziju gdje se snima basnoslovno skupa holivudska ekranizacija "Tropske grmljavine", bestseler-knjige o vijetnamskom ratu. Ona je okupila raznorodnu glumačku ekipu koju čini gašeća akcijska zvijezda Tug Speedman (Stiller), višestruki australski "oskarovac" i metodski glumac Kirk Lazarus (Downey), zvijezda vulgarnih komedija i narko-ovisnik Jeff Portnoy (Black) i rap zvijezda Alpa Chino (Jackson). Zvijezde se međuosbno razlikuju, ali im je zajedničko to da su bahate primadone koje izlude neiskusnog režisera Damiena Cockburna (Coogan).

Pod pritiskom producenta Lesa Grosmana (Cruise) on dolazi na ideju da snima film u "gerilskom stilu" – izbacivši glumce u džunglu koja je opremljena pirotehničkim uređajima i skrivenim kamerama, a gdje bi oni trebali improvizirati svoje uloge. Plan krene katastrofalno krivo kada se ispostavi da je džungla pod nadzorom stvarne bande krijumčara heroina, ali glumci svega toga nisu svjesni, uvjereni kako još uvijek snimaju igrani film.

Glavni glumac, koscenarist i režiser Stiller je jedan od najbolje "potkoženih" holivudskih "insidera", ali i talent za ismijavanje show-businessa, barem ako je suditi po načinu na koji se obračunao sa svijetom mode u "Zoolanderu". Kada se raznim internim šalama na račun holivudskih veličina doda i "R"-rejting, odnosno nešto manja sputanost cenzorskim obzirima, "Tropska grmljavina" je imala dosta potencijala za vrhunsku satiru. Stiller je pokazao i hrabrost odlučivši da Downey Jr. tumači lik bijelca koji glumi crnca – prilično riskantno kršenje nepisanih pravila "političke korektnosti".

Potrošeni kreativni potencijali

Ipak, svi su ti potencijali iskorišteni uglavnom na početku kada se gledatelj – pogotovo onaj malo bolje upućen u Hollywood – zabavlja satiričkim podbadanjem bahatih akcijskih zvijezda, "oskarolovačkih" glumaca kao Daniel Day-Lewis ili narko-komičara kao pokojni Chris Farley. Možda je od svega najzabavnije gledati parodiranje Coppole i njegove "Apokalipse danas", jednog od najprecijenjenih filmskih ostvarenja ikada napravljenih.

Međutim, vrlo brzo se ispostavi da je film svoju najefektniju satiričku municiju ispucao na samom početku. Tada urnebesnu parodiju mijenja mnogo tradicionalnija i predvidljivija akcijska komedija u kojoj glumci moraju postati supermeni kakve tumače na ekranu. Tada ozbiljnim problemom postaje i scenaristički nedostatak prave mjere između humora i eksplicitnog nasilja, odnosno koliko može biti smiješan film gdje šiklja krv, prosipaju se crijeva i lete glave. Neki scenaristi to znaju, ali Stiller i njegova družina ipak nisu Tarantino.

Još je veći problem i to da je "Tropska grmljavina" barem petnaest minuta preduga za jednu komediju takvog tipa. Tada u oči pada i ne baš najbolji casting. Dok je Stiller solidan, Black neuobičajeno (i za ovakav top filma adekvatno) samozatajan, a Downey sjajan u svojoj višestrukoj ulozi, mnogi od glumaca su jednostavno potrošeni u nepotrebnim ulogama – pogotovo McConaughey, ali se isto može reći i za Noltea, pa i Cruisea čiji se lik pojavljuje u barem jednoj sceni previše.

Dojam o "Tropskoj grmljavini" je mogao biti daleko bolji da je riječ o ostvarenju od kojeg se nije toliko mnogo očekivalo. Međutim, uz ovakvu propagandnu kampanju i reputaciju tvoraca bilo je teško izbjeći još jednu trešnju holivudske gore koja je rodila miša.

uloge: Ben Stiller, Robert Downey Jr., Jack Black, Jay Baruchel, Brandon T. Jackson, Steve Coogan, Nick Nolte, Danny McBride, Matthew McConaughey

scenarij: Ben Stiller, Justin Theroux & Etan Coen

režija: Ben Stiller

proizvodnja: Universal, SAD, 2008.

trajanje: 107 '

OCJENA: 4/10

draganantulov @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.