Službeni blog Dragana Antulova
Draxblog V
Bloger.hr linkovi
Blog
srijeda, studeni 5, 2008
Nastavlja se u Chicagu SAMO još nekoliko sati prije nego što bi u Chicagu trebala započeti možda najveće izborno slavlje u povijesti čovječanstva, teško se oteti dojmu kako štićenica muze Klio ima smisla za ironiju. Naime, veliku zabavu koju će Vjetroviti grad prirediti u znak izbornog trijumfa svog najdražeg sina se vrlo lako može dovesti u kontekst stiha "Počelo je u Chicagu…"

Te su četiri riječi, naime, bile dio pjesme kojom se u jugoslavenska komunistička vremena slavio Prvi svibanj, međunarodni praznik rada, odnosno početak velikog povijesnog procesa koji bi trebao dovesti do sloma kapitalizma i trijumfa socijalizma. Praznik se obilježavao u znak sjećanja na prosvjede američkih sindikata u Chicagu 1. svibnja 1886. godine kojima se tražilo osmosatno radno vrijeme. Prosvjedi su tri dana kasnije završili krvavim oružanim sukobom anarhista i policije, nakon kojeg su organizatori uhićeni, osuđeni za ubojstvo i pogubljeni, postavši mučenicima radničkog pokreta.

1. svibanj je kasnije Druga internacionala izabrala kao međunarodni praznik rada, Međutim, ono što je počelo u Chicagu nikada nije zaživjelo u tom gradu, pa ni u SAD. Socijalizam je, umjesto da prema očekivanjima marksista 19. stoljeća trijumfira u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, postao ružna riječ. Tradiciju 1. svibnja – koju su očuvali čak i notorni desničari kao Hitler i Mussolini – ubrzo su odbacili i sami američki sindikati.

Danas, više od 120 godina kasnije, cinici bi rekli da su stvari, iako s velikim zakašnjenjem, ipak sjele na svoje mjesto. SAD će za svog predsjednika izabrati političara koji pripada nepatvorenoj i "neumekšanoj" ljevici, najavljuje epohalne promjene i propovijeda program "preraspodjele bogatstva" koji se ne može nazvati drukčije nego socijalizam.

Doduše, malo je vjerojatno da će Obama u bliskoj budućnosti paradirati na televizijskim ekranima odjeven u crvenu košulju i crnu beretku, provoditi prisilnu kolektivizaciju farmi na Srednjem zapadu i osnivati logore na Aljasci za preodgoj  "reakcionarnih elemenata". S druge strane, SAD će od sutra biti bliže takvoj opciji događaja nego ikada u svojoj povijesti. I, da ironija bude veća, zemlja koja se smatrala oličenjem "čistog", nepatvorenog kapitalizma imati najljevičarskiju vladu od svih vodećih sila industrijskog Zapada. 

Ne samo što će u Bijeloj kući sjediti Obama, nego će u Kongresu – pogotovo ako uspije demokratski plan o osvajanju kvalificirane većine u Senatu – dominirati stranka kojom već duže vrijeme dominira ideološki "nabrijana" ljevica sa Zapadne i Istočne obale, intelektualci i bivši šezdesetosmaši koji se spremaju skupo naplatiti sve frustracije taložene u posljednjih četrdeset godina. Među izvore frustracije spada i "kompromiserski", "oportunistički" Bill Clinton, koji zapravo nikada i nije trebao postati predsjednik i čijih osam godina mnogi od "pravovjernih" ljevičarskih demokrata vide kao osam godina propuštenih prilika. Stoga ni ne iznenađuje previše što su manje od godinu dana naizgled svemoćnoj političkoj dinastiji okrenuta leđa kao reliktu prošlosti.

U takvom stanju stvari nije teško zamisliti da će u usporedbi s Obaminom Amerikom i "meka" i "nježna" demokršćansko-socijaldemokratska Europa izgledati kao anakronističko leglo desnice, a o "tvrdoj" Rusiji i neokapitalističkoj Kini je izlišno govoriti.  ako će se na određen način ostvariti Marxove prognoze o tome da će upravo najrazvijenije kapitalističke države biti one gdje će trijumfirati socijalizam. A sve to se događa niti dva desetljeća od pada berlinskog zida i globalno prihvaćene dijagnoze o trijumfu liberalne demokracije i "kraju povijesti".

Naravno, treba uzeti u obzir da će i Obama, kao i mnogi drugi koji su se našli u njegovom položaju, morati shvatiti da mnoge stvari izgledaju daleko lakše kada netko nije na vlasti, odnosno da će njegova mesijanska retorika biti u velikom raskoraku sa stvarnim potezima. I on će, kao i mnogi njegovi prethodnici, biti sputan objektivnim okolnostima – ekonomskom krizom, raspadom današnjeg međunarodnog poretka, parametrima američke vanjske politike koji ostaju konstanta bez obzira na ideološke oscilacije na unutarnjem planu. Ako nekakvih epohalnih promjena pod Obamom i bude, one se neće osjetiti van američkih granica.

U međuvremenu je nemoguće ne baciti pogled na isto tako ideološki "nabrijane" američke republikance koji su desetljećima svakog demokrata koji bi udahnuo zrak lijevom nosnicom častili epitetima komunista i socijalista. To je naravno uključivalo i njihov omiljeni objekt mržnje – Billa i Hillary Clinton. Mnogi od njih sada podsjećaju na njemačke komuniste koji su weimarske demokratske vlade nazivali fašističkima da bi nakon 1933. godine izgledali kao dječak koji je vikao "evo vuka". Hillary Clinton je u njihovim očima od oličenja zla odjednom postala mučenica kojoj su na prijevaru oteli Bijelu kuću.

Iz načina na koji će republikanci gledaju Obaminu pobjedu i odjednom žale za Clintonovom ženom-zmajem svijet mora izvući pouku. Promjena, ma koliko izgledala epohalna, ne mora sama po sebi biti dobra, niti se njene prave posljedice ne mogu spoznati prije nego što prođe određeno vrijeme. Euforija s kojom svijet čeka Obamin izborni trijumf opravdanje će dobiti tek 2012. godine. Možda. A možda se za četiri godine bude i žalilo za Bushom i pjevalo "Zašto u Chicagu nije završilo".

draganantulov @ 00:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.